be_ixf;ym_202004 d_07; ct_100
ZATVORI
Casey Currie at the 2020 Rally Dakar in Stage 8
VIJESTI

Casey Currie: Dine su moj teritorij

Jan 152020

“Oni koji uspiju izaći ponovno se rode, a oni koji ostanu unutra zauvijek su izgubljeni”. Tako su govorili drevni stanovnici Rub’ al-Khali pustinje u Saudijskoj Arabiji, ovog mitskog dijela naše planete, dijela koji pokriva veći dio južne trećine Saudijskog poluotoka ili otprilike 250.000 kvadratnih milja.

 

Dobrodošli u “Empty Quarter”, najveću pješčanu pustinju na svijetu, čije se istočne granice protežu do Ujedinjenih Arapskih Emirata, dok su južne granice Oman i Jemen. Mistično mjesto je zapravo prostor s kojim će se učesnici na Dakaru uskoro susresti. U ovom nepreglednom i udaljenom prostoru plan brzinca će im biti jedini saveznik za siguran ulazak i izlazak.

 

Pješčane dine možda sve djeluju isto običnim promatračima, ali one to nisu. Ove pješčane planine variraju u obliku, visini, boji i dubini. Ako niste rođeni u ovakvom okruženju, nećete znati razlikovati ih. Kad je u pitanju snalaženje u pustinji i projmene u ovako pustom terenu, Casey Currie se osjeća kao kod kuće, s obzirom da je odrastao u južnoj Kaliforniji, na samo dva sata od pustinje.

 

Kao vodeći u generalnom plasmanu u kategoriji Side-by-Side Vehicle (SSV) nakon 8 od 12 etapa, vozač američkog Monster Energy Can-Am tima razgovarao je s nama o surfanju po dinama koje se smatraju jednim od najsurovijih okruženja na svijetu.


U koliko pustinja si se natjecao?

Dvjesto? Vozio sam u svim pustinjama Amerike, svakoj pustinji u Meksiku, Maroku, Peruu, Portugalu…

Kako si naučio razlikovati pješčane dine?

Svaka dina je drugačija. Saudijske, u Abu Dabiju, kraće su i oštrije sa jedne strane. Ovdje vjetar igra glavnu ulogu u formiranju i oblikovanju pijeska. Neka uzvišenja mogu biti kao planine, jer su visoke i do 450 metara. Saudijske pješčane dine su veoma meke. Kada sunce izađe, mogu postati i još mekše čineći vožnju još izazovnijom. U Americi su neke dine kao Saudijske, ali nisu tako visoke. U Peruu su dine vrlo visoke i pijesak je mek, ali je bijele boje i preko dana je jako teško voziti.

Kako izgleda surfanje po dinama u vašem Can-Am-u?

To je kao da surfate po oceanskim valovima, vozeći od vrha jedne do dna druge dine, pa onda ponovno do vrha sljedeće i tako u krug. Jednostavno treba uhvatiti momentum i jednostavno jahati na tom “valu”, samo ne želiš naglo stati.

Da li pratite uputstva Seana Berrimana, vašeg suvozača, ili se više oslanjate na vlastitu intuiciju?

Kada su u pitanju pješčane dine, sve je vezano za osjećaj. Suvozač vam pomaže da se držite rute, ali generalno pratim svoj instinkt i onako kako osjećam da trebam voziti. Nekako se stopite sa pustinjom.

Tehnički govoreći, kakva je razlika voziti po mekim dinama u usporedbi s čvstim pijeskom?

Lakše je uhvatiti momentum i brzinu na čvrstim dinama. Kad su u pitanju meke, važno je da uhvatite ritam, i da ga održavate. Na Dakaru ponekad vozite po dinama noću, što je stvarno teško. Ne možete ništa vidjeti, jednostavno vozite kao da ste slijepi.


Kakav je osjećaj kad se izgubite u dinama?

Poražavajuć. Nema nikoga u blizini i morate se osloniti na sebe i svog suvozača kako biste se uspjeli izvuči. Mnogo puta sam se izgubio među dinama. Lako se izgubite na CAP (pozicije na kompasu u planu rute koje takmičare vode do sljedeće referentne točke) jer se fokusirate na osjećaj i možete završiti na pogrešnoj dini i izgubiti se.

Šta se dešava ako doživite udes?

Ne želite doživjeti udes u dinama. Ako pogrešno procijenite dinu vrlo lako se može dogoditi da doživite udes. Sa motorom možete nastaviti dalje. Sa bagijem, ako se prevrnete, morate čekati da dođe pomoć.

Kakav savjet biste dali početnicima?

Pokušajte ne zaglaviti! Ovo je pravilo broj jedan. Nemojte stajeti, i trudite se pratiti “val”. Savjet broj dva: morate naučiti “čitati” dine. To je zapravo osjećaj. I treće, nemojte se zaletavati na dinu. To je veliki rizik jer zapravo ne znate šta se krije iza nje.


Na kraju, na koliko vrsta terena ste vozili na Dakaru?

Bilo je mnogo više stijena i riječnih korita nego što sam mislio da će biti, ali različitost terena, posebno u prvom tjednu natjecanja, bila je vrlo korisna za natjecanje jer ga to čini izazovnijim. Dine su počele u drugome tjednu natjecanja, kao i samo otkrivanje “Empty Quarter”-a. Sa 46 natjecatelja, natjecanje u klasi Side-by-Side je praktički bilo neophodno. Također mi se sviđa i novi sistem po kojemu nam plan rute dostavljaju ujutro. To smanjuje mogućnost da “varate” na etapi, i stavlja naglasak na strategiju i umijeće snalaženja u prostoru.

Sve u svemu, šta je za vas vožnja po pustinji?

Izazov. To je moj život.

SPREMI OVAJ ČLANAK:

PREPORUČENO

ZA TEBE