be_ixf;ym_202008 d_13; ct_100
ZATVORI
Images from round two of the 2019 SGP series from Slovenia
VIJESTI

Speedway Superstar: Tai Woffinden

Jun 152020

Tai Woffinden je složenog karaktera. 

Posvećen obiteljski čovjek koji živi miran život na prostranom seoskom imanju u Derbyshireu, ali i čovjek koji je u potrazi za uzbuđenjem odrastao surfujući na valovima u Perthu u Australiji, i priznaje da se pomirio s činjenicom da bi mu svaka naredna utrka mogla biti i posljednja.

Kaže da ima dugoročni plan da otvori dječji zoološki vrt, ali u međuvremenu, utrkuje se u klasi do 500 kubika, na motociklu bez brzina i kočnica pri brzinama do 110 km/h. I to radi prokleto dobro.

Za neupućene, Tai je trostruki svjetski prvak i prava superzvijezda ovog sporta. Mnogi ga vole, neki ga i mrze, ali o njemu svatko ima mišljenje i svi znaju njegovo ime.

Ovo je njegova priča.

"Preselili smo se u Australiju kad sam bio mali i bio sam prilično divlje dijete, radio sam raznorazne ludosti koje ne bi trebalo raditi u tim godinama. Oduvijek sam u sebi imao nešto što je tražilo opasnost i nalet adrenalina, stalno sam dolazio doma s ožiljcima i masnicama i roditelji bi samo rekli 'o, ne opet!."

 

"Počeo sam voziti speedway utrke jer je moj otac bio speedway trkač dok smo živjeli u Engleskoj, vozio je prilično solidno, ali nikada nije bio najbolji na svijetu. Podučavao me je vožnji i bio sam prilično dobar, tako da sam stigao do faze kada sam postao dovoljno dobar da od toga napravim karijeru."

 

"Nismo imali mnogo novca, tako da sam morao birati, natjecati se u prvenstvu Australije do 16 godina, ili kupiti avio kartu i otići u Englesku da tamo pokušam. Moj otac je znao da imam talenta, tako da mi je samo rekao "moraš otići u Europu i napraviti karijeru."

 

"Čim sam napunio 15 godina moji roditelji su se spakirali i vratili smo se u Scunthorpe kako bih mogao postati profesionalac. Živjeli smo u prikolici jer su sve uložili u moje utrke, tako da je to bila velika promjena. Jednog dana ste na plaži u Perthu, a sljedećeg dana živite u prikolici u ledeno hladnoj Engleskoj."

 

"Kada sam bio klinac pomisao da se preselim u Europu da bih vozio motocikle zvučala je nevjerojatno, zvučalo je mnogo zabavnije od odlaska na plažu svakog dana. Sada kada pomislim shvaćam koliko sam imao sreće i pokušavam uživati u svakome trenutku. Ali ne bih ništa promijenio, samo sam zahvalan roditeljima na žrtvi koju su podnijeli."

 

Speedway, nivo ispod elitnog Gran Prixa, ima domaća natjecanja diljem Europe po raznim standardima, a Tai je započeo svoju karijeru na najnižem nivou utrka u britanskoj, konferencijskoj ligi.

Reći da mu se posrećilo bilo bi podcjenjivanje. Njegov utjecaj bio je fenomenalan, probijajući se domaćom scenom poput uragana. Gdje god je vozio, skupljao je bodove i šapati su bili sve glasniji da su svjedoci početaka nečeg posebnog.

 

Rekao je: "Kad sam počeo voziti utrke sve mi je postalo prilično lako, pobjeđivao sam na ogromnom broju trka. Počeo sam od najnižeg ranga natjecanja i tu sam rasturio, zatim sam otišao u viši rang i razbio, a zatim otišao u najjaču ligu i nastavio skupljati gomilu bodova, jednostavno -bilo je lako!"

 

"Kada je jedino za što znaš uspjeh, prilično teško prihvaćaš poraz. Uvijek sam vozio najbolje što sam mogao, nitko ne prolazi čitavu karijeru stalno pobjeđujući, ali tada to nisam znao, jer kad si mlad, jednostavno misliš da možeš sve."

 

"Mislio sam da ću biti sve bolji i bolji i da ću biti jednostavno nedostižan, jednostavno takav mi je bio način razmišljanja."

Ali nevidljiva prepreka na putu zadesila ga je 2009. godine kada mu se čitav život, ne samo karijera, okrenuo naglavačke.

 

Njegov otac, Rob, imao je takvu karizmu koja je mogla ispuniti ne samo prostoriju, nego čitavu zgradu. Bio je živahan čovjek s kojim su se svi željeli družiti. Bio je također i Taijev mehaničar, njegov učitelj, njegov najbliži i najodaniji saveznik.

 

Ali, iznenadna dijagnoza tumora u terminalnoj fazi pogodila je Taija žestoko. Imao je 19 godina, bio je zvijezda u usponu, i morao je suočiti se sa činjenicom da će ostatak života provesti bez oca.

 

"Nikad ne znaš koliko je ta situacija teška dok je ne proživiš. To je najgori osjećaj, jednostavno si bespomoćan i taj mač ti visi nad glavom."

 

"Moj otac bio prilično pragmatičan u vezi sa tim stanjem i znao je da ima još otprilike devet mjeseci života, tako da je to za nas bilo pitanje 'kako da ovo vrijeme provedemo na najbolji mogući način?"

 

"Išao je sa mnom svugdje te godine, kada god je mogao. Bilo koju trku da sam vozio bio je sa mnom, htjeli smo provoditi kvalitetno vreme zajedno. Bili smo nerazdvojni i bilo je lijepo, taj period ću zauvijek pamtiti."

 

Rob je preminuo 2009. godine, i svega par mjeseci kasnije Taiju je ponuđeno mjesto u Speedway Grand Prix seriji. Četiri godine nakon profesionalnog debija, dobio je mogućnost natjecati se na najvišem nivou u ovom sportu.

 

"Prije nego što je umro, otac me zamolio da ne prihvatim učešće u Grand Prixu. Rekao mi je 'Tai, molim te, nemoj to prihvatiti, još je rano i nisi spreman za to'. Ali ja sam mislio da znam bolje od njega. Uzimao sam bodove na svim utrkama i mislio sam da će mi isto poći za rukom u Grand Prixu, ali otac je ipak bio u pravu", rekao je Tai.

 

Tai nastavlja sa pričom: "Uopće nisam bio spreman, i to nisam mogao podnijeti. Nedostajao mi je otac, nisam osvajao poene u Grand Prixu, to je utjecalo na moju poziciju u prvenstvu i razmišljao sam da sve napustim."

 

"Na kraju sezone bio sam u dilemi da li da nastavim s utrkama ili da dignem ruke od svega. Osjećao sam se očajno, gdje god da sam otišao po 50-60 ljudi bi mi prilazilo i reklo da im je žao zbog mog oca, i od toga mi je više bilo muka. Nisam stigao ni tugovati nego sam odmah krenuo sa GP sezonom, i jednostavno samo sam htio ostaviti sve to iza sebe i vratiti se za Australiju."

 

"Nešto se ipak dogodilo u tih par mjeseci, posjećivao sam sportskog psihologa i nešto se dogodilo sa mnom u pozitivnom smislu. Volio sam izlaziti i ići na tulume, ali sam shvatio da ako želim napredovati u karijeri to sve moram promijeniti i smiriti se."

Kad je u pitanju povratak, Taijeva priča je tu. Smanjio je kilažu, fokusirao se i posvetio poslu.

 

Ponovno je počeo osvajati bodove kada mu je dodijeljeno mjesto u World Championship Series 2013, i ovog puta bio je spreman.

 

Nitko, pa ni sam Tai, nije znao koliko je zapravo spreman. Na početku sezone na kladionicama se nisko plasirao za poziciju osvajača titule, zapravo toliko loše da na njega ne biste uložili ni kunu. Možda se i mogao plasirati među prvih 10, ali da osvoji prvenstvo?

 

"Dospio sam te godine do pozicije za koju sam vjerovao da mogu dostići, ali bilo je i faza u kojima sam mislio da bih zapravo mogao još više. Te godine sam dva puta slomio ključnu kost, drugi put kada se to desilo sam bio u pretposljednjoj utrci i znao sam da ako ne uspijem izvoziti do kraja onda ću vozačima iza sebe pružiti priliku da me preteknu na ljestvici."

 

"Nastavio sam tako voziti ne bih li uspio osvojiti nekoliko bodova, i tada sam shvatio da mogu izdržati do kraja. Sjećam se da su na TV-u objavili da će se Britanska himna svirati na kraju sezone – toliko sam samouvjeren bio!"

 

"Otišao sam kirurgu nakon te utrke i pitao me je 'Koliko ima vremena do sljedeće utrke?', i odgovorio sam mu da je ostalo još samo dva tjedna. Stavio mi je zavoje, rekao mi da stisnem zube i da izvozim posljednju utrku, a da će mi nakon toga sanirati prelom. Kad mi je to rekao, znao sam da ću uspjeti."

I tako je i napravio. Postao je prvi Britanski prvak svijeta još od 2000. godine i obilježio svoje mjesto u povijesti mototrka, zaokružujući nevjerojatan preokret u svega nekoliko godina. Ali što se onda događa? Da li sjesti i dići noge u zrak, znajući da si došao do samoga vrha?

 

Ono što izdvaja sportske velikane je glad. Najveće atlete – Tiger Woods, Michael Jordan, Valentino Rossi – nikada se nisu zadovoljili samo pobjedama. Njihova konstantna želja da se upišu u povijest je ono što ih izdvaja. Pobijediti i pobijediti opet.

 

"Iako sam sezonu započeo vjerujući da neću osvojiti prvenstvo, vrlo brzo sam shvatio da to zapravo mogu ponovno. Jednostavno nisam ni pomislio 'Ok, uspio sam jednom, sada mogu u mirovinu'. Htio sam to ponoviti."

 

"Motivacija je jednostavno dio mene, u svemu što radim želim biti najbolji. Doslovno u svemu. Kad se vozim negdje utrkujem se sa samim sobom, postavim utrku u glavi koliko brzo mogu stići do nekog prometnog znaka, ili da li mogu prestići neki auto na putu. Kad sam na aerodromu utrkujem se s ljudima kroz sigurnosni sektor. Jednostavno sam takav."

 

"To je jače od mene, jednostavno želim pobijediti u svemu. Tako da kad sam jednom osjetio kako je to biti broj 1, htio sam to iskusiti koliko je god puta moguće."

Nije teško uočiti Taija u masi. Možda nije najviši, ali se jednostavno izdvaja. Tamna kosa koju je jedno vrijeme šišao na 'tarzanku', pa se onda ošišao skroz kratko, blistav osmjeh, pirsinzi u ušima i tetovaže koje pokrivaju 75% njegovog tijela.

 

"Ah, tetovaže! To je zanimljiva priča. Kada sam imao 14 godina želio sam se tetovirati, roditelji su mi rekli 'ako počneš uspješno voziti u Engleskoj, možeš napraviti jednu tetovažu', tako da kad sam počeo osvajati bodove s 15 godina, napravio sam svoju prvu tetovažu."

 

"Jedne zime kada je mama išla natrag u Australiju sam odlučio napraviti još nekoliko tetovaža. Prije nego što je otputovala rekla mi je 'Tai, molim te samo nemoj tetovirati ruke i vrat'. Otišla je kući, a 2 tjedna kasnije poslao sam joj fotografiju tetoviranih ruku i vrata. Stvarno nije bila sretna!"

 

"Neke od tetovaža imaju značenje, neke ne. Imam neke intimne, ali većina njih je tu jer zapravo volim dizajn, ali nisam još završio s tetoviranjem. Još dosta toga bih volio da istetoviram, ali za to treba vremena.

Kad moj tattoo majstor Ronnie i ja budemo imali malo više slobodnog vremena, napravit ćemo mali tattoo studio u mojoj kući na jedan dan. Bol mi je podnošljiva, ali me nervira koliko se dugo tetovaža radi – jednostavno sam nestrpljiv!"

 

"One me predstavljaju. Volim ih tako da ih imam dosta, ali ne razmišljam previše o tome."

 

Nakon uspjeha 2013., Taijeva popularnost u Britaniji je doživjela eksploziju. Svi su željeli tog magičnog momka pored sebe. Kad se dodaju i pobjede iz 2016. i 2018. to se samo još pojačalo, a s dodatnom slavom dolazi i dodatna pažnja.

A ako poznajete Taija, onda znate da mu držanje jezika za zubima nije jača strana.

 

"Volim pažnju ali to ne znači ništa ukoliko ne pobjeđujem. Ljudi me prepoznaju jer pobjeđujem, tako da vjerujem da to ide jedno s drugim ruku pod ruku. Ako nastavim pobjeđivati postat ću još popularniji, a onda ću morati držati jezik za zubima još više!"

 

"Slava mi paše trenutno, ali ponekad me nervira jer ne mogu uvijek raditi ili reći što želim. Nekad želim reći kako se osjećam, ali ne mogu jer bi to nekoga uznemirilo, i to mi se ne sviđa. Koliko puta mi se samo dogodilo da napišem nešto na društvenim mrežama i da mi netko skrene pažnju da ne mogu tako pisati."

 

"Čak i dok sam pisao knjigu morao sam dosta toga izbaciti, jer su mi odvjetnici tako rekli. Kako sam stariji učim gledati svoja posla i za sada mi ide, ne upadam više u nevolje. Ali uvijek ću biti iskren, ako me netko nešto pita odgovorit ću."

 

"Možda kada se umirovim otvorim dušu i kažem sve što želim, kada se vratim u Australiju i kada više ne mogu upadati u nevolje!"

 

Koliko god da je velika, titula iz 2013. ipak nije stvar koja mu je najviše promijenila život. Zapravo, vjerojatno će vam reći da to i nije najvažnija stvar koja mu se desila te godine.

 

U travnju te godine upoznao je svoju suprugu Faye, vjenčali su se 2016. i dobili dvije kćerke. Njen utjecaj na njega je očigledan, bila je uz njega tijekom osvajanja sva tri prvenstva, bila mu je neophodan oslonac i podrška da izvuče najbolje iz sebe.

"Kada sam upoznao Faye odmah sam znao da ću je oženiti i bio sam vrlo uporan u toj namjeri! Jednostavno smo odmah 'kliknuli' i to je bilo to."

 

"Nije znala šta je speedway kad smo se upoznali, a iskreno nije je bilo ni briga, to je bio samo moj posao. Ali kako smo se upoznavali i kako je vrijeme prolazilo, shvatila je da to nije klasičan posao, 6 mjeseci u godini zauzet sam non-stop."

 

"Ništa od toga je ne pogađa, ona zna da ću se time baviti dok se ne umirovim i da ću sve uložiti u to, ali kada sam kod kuće ne razgovaramo o tome, ne gledamo utrke, ništa. Kada sam kod kuće tada sam njen suprug i otac našoj djeci, ne vozač utrka Tai."

 

"Imamo sjajan život, imamo imanje i našu kuću. Njezini roditelji žive u kući do. Imamo štale, malo jezero, iznajmljujemo zemljište tako da imamo dosta konja, i to je super mjesto za odrastanje naše djece."

 

"To je bio pravi pothvat, toliko smo toga napravili da ne mogu ni opisati. Potpuno smo renovirali dvije kuće, poravnali teren, stavili nove ograde, sve živo. Nismo još završili, ali privodimo kraju, ali biti će ludilo kad sve završimo."

 

Daleko iza njega su dani buntovništva, pijanstava, tuča. Deset godina od debija u Grand Prix prvenstvu, Tai je trostruki prvak, otac dva djeteta, izdao je best seller autobiografiju, osvojio nebrojeno nagrada i upisao se u povijest kao jedan od najboljih u ovom sportu.

Ali to ne znači da je završio. Daleko od toga...

 

"Super je što sam osvojio tri titule, ako bih se sutra umirovio bio bih sretan zbog svojih uspjeha, ali što bih onda radio? Znam u čemu sam dobar, dobar sam u vožnji speedway motora, tako da iz toga želim izvući najviše. Dokle god vozim, želim biti najbolji na svijetu i to mi je motivacija. Želim jednog dana kada se umirovim pogledati iza sebe znajući da sam dao sve od sebe da budem najbolji."

 

"Nicki Pedersen (rival u Grand Prixu i trostruki svjetski prvak) mi je jednom rekao da je najteže sačuvati titulu, i to mi je dodatna motivacija. Tri puta sam osvajao titulu ali je nisam zadržao, i to me nervira. Ne želim da jedne godine osvojim pa sljedeće ne osvojim, i tako u krug – to me izluđuje!"

 

"Teško je osvojiti svjetsku titulu, zato je svega par vozača to uspjelo. U GP prvenstvu su najbolji vozači na svijetu i svi žele isto što i ja."

 

"Znam da imam super tim i znam koliko napora ulažem, i znam da je to dovoljno kako bih nastavio pobjeđivati. Vjerojatno sam malo popustio kad sam osvojio prvu titulu, ali sam shvatio da ne mogu tako nešto sebi dopustiti ako želim da biti najbolji. Ove godine ću uložiti još više napora nego prošle, a sljedeće još više nego ove."

 

"Želim biti najbolji ikad. Rekord je sedam titula a ja ih imam tri, tako da imam još dosta toga za osvojiti, ali se ne predajem. To me pokreće, da postignem nešto što nitko prije mene nije."

 

Ne kladite se da neće uspjeti.

SPREMI OVAJ ČLANAK:

PREPORUČENO

ZA TEBE